Kada govorimo o emocijama o emocijama, još u ranoj dobi nam se nameće kako se sa istima moramo znati naučiti nositi nositi, te kako upravo nauka o kontroli emocijama predstavlja proces odrastanja.

Međutim, unatoč medijski nametnutim stručnjacima stvari su ipak malo drugačije. Postoji određeni razlog zbog kojega naviru određene emocije, dok korijen svega toga leži u programu uma i vlastitoj percepciji pojedinca.

Situacija 'XY' ne pobuđuje iste emocije kod svake osobe. Razlog tomu jest što svaki čovjek drugačije vrednuje ono što se događa u trenutku.

"...kada čovjek ne bi bio vezan za ništa (jer mu uistinu ništa ne pripada) tada ne bi imao što izgubiti ili osvojiti."

Onome kome je izuzetno bitno da bude s obitelji, prolazit će kroz intenzivne emocije prilikom udaljavanja. Jednako tako, čovjek koji avanturu smatra potrebnijom od neprestanog boravka s bližnjima, neće proživljavati nikakve negativne emocije prilikom rastanka.

U svakom slučaju, emocije uvijek naviru, dok njihova vrsta i intenzitet ovise o mentalnom programu svakog pojedinca. Misaoni program oblikuje se od najranije dobi, počevši sa roditeljskim odgojem čiju odgovornost kasnije nasljeđuje društveni odgoj. Zadnja vrsta odgoja je partnerski odgoj.

Kako bi se moglo raspravljati o tome trebaju li se emocije kontrolirati ili pak ne, prvo ih moramo definirati.

Emocije su prirodni podražaji koji definiraju bitnost određenih stvari pojedincu. Što je emocija u nama snažnija, to smo više vezani za neku određenu osobu, ishod ili stvar.

Znači li to kako su emocije uistinu proizvod mentalne vezanosti; ukoliko sve ono što nam nije bitno ne izaziva nikakvu emotivnu reakciju?

Vezanost je pripisivanje (posesiviziranje) stvari, ljudi ili događaja, SEBI u dokument osobnog vlasništva. U prijevodu, misaona vezanost-misao, jest ono iz čega sve emocije proizlaze. Nema govora o tome kako je pogrešno sebi pripisivati određene stvari poput hrane i teritorija, jer u životinjskom svijetu je potpuno prirodno da svaka životinja ima svoje sklonište i manju zalihu hrane. 

Iako ljudi jesu 'napredne' životinje, situacija je nešto drukčija. Većina ljudi žive kao robovi svojega uma-misli, te zbog iluzije o posjedovanju kontrole nad životom, kontrole određenih stvari ili osoba, vječito prolaze kroz vatromet emocija. Ukoliko se događaji shvaćaju osobno, život tada neprestano donosi uspone i padove te upravo zbog toga niti jedan čovjek ne može biti uistinu sretan.

Misao koja je duboko ukorijenjena u um nesvjesnog čovjeka, jedini je razlog zbog kojega emocije uopće postoje; kada čovjek ne bi bio vezan za ništa (jer mu uistinu ništa ne pripada) tada ne bi imao što izgubiti ili osvojiti. 

Kada bi postojao neki životni moto za sve emotivne žrtve, tada bi on glasio:
„Volim patiti jer mi je u suprotnom dosadno.”

Ne postoji razlog zbog kojega bi se emocije trebale kontrolirati; jer svaka emocija predstavlja signal da nešto nije uredu s našim mentalnim programom. Stoga, svatko tko se nosi s negativnim (ili pozitivnim) emocijama treba potražiti njihov uzrok, a on se nalazi u iskrivljenoj perspektivi stvarnosti u kojoj se čovjek nalazi.

Pogrešna percepcija je smatrati sebe osobom-identitetom; Ideja osobe nastaje kao sklop mentalnih slika i imaginarnih vrijednosti koje pripisujemo samima sebi ili koje nam drugi pripisuju.

Stvorili smo zamišljenu sliku nas samih, koja zaslužuje ili ne zaslužuje određene stvari. Upravo zbog toga što smo zaboravili tko zaista jesmo, trudimo se svim snagama kontrolirati ono što život donosi ili odnosi. Zbog vjerovanja o tome da posjedujemo određene karakteristike, prolazimo kroz mnoge izazove u kojima se moramo braniti ili bježati kako bi smo očuvali neke vlastite 'vrijednosti'.

Ukoliko ste ovo razumjeli, rješenje svih emotivnih tegoba leži u otkrivanju onoga što uistinu jeste. Takvo nešto možete otkriti jedino ako dopustite svemu da se odvija prirodno i spontano. Emotivna predstava i potreba tada nestaje, a Vi ćete jasno uvidjeti jednostavnost svega, kao i apsurd dramskog kazališta u kojemu ste živjeli.